Znamo da je burno ispoljavanje besa teško detetu, jer prolazi kroz intenzivnu emociju, ali zašto je to toliki problem odraslima koji se sa tom situacijom suočavaju?
Hajde da otkrijemo šta je u pozadini emocije besa i ponašanja dece kada zapadnu u ovakva stanja, ali i koja uverenja roditelji u tim situacijama stvaraju o sebi!
1. ČINJENICA – VI NISTE LOŠ RODITELJ AKO JE VAŠE DETE ISPOLJILO BES NA BURAN NAČIN.
Kroz individalni i grupni rad često čujem kako roditelji kreiraju lošu sliku o sebi ako njihovo dete uđe u stanje besa. Često misle da nisu dovoljno dobro vaspitali dete, osećaju stid, nemoć, ali i frustraciju, bes i stres.
Ne doživljavajte dečji bes lično, on zaista nema nikakve veze sa vama! (to ćete pročitati pod brojem 2).
Roditelji često neadekvatna detetova ponašanja doživljavaju lično, a onda kada ne umeju da izađu na kraj sa tim, osećaju krivicu. To je zato što su osećaj odgovornosti i krivica povezani, idu „ruku pod ruku“, a najveći problem je što je roditelj tada fokusiran na sebe i svoj loš osećaj umesto na dete i na to kako da mu pomogne.
Sledeća stvar koja ovu situaciju čini težom, jeste pritisak i neodobravanje okruženja, razni „saveti i sugestije“ koji idu na štetu i roditelja i dece. Ako ste na javnom mestu i dete počne burno da ispoljava bes, bukvalno u vazduhu može da se „oseti“ taj pritisak tuđih pogleda i očekivanja da roditelj „preduzme nešto“. Ako biste pitali te ljude šta bi roditelj trebalo da uradi verovatno bi imali neku drastičnu meru za smirivanje deteta. Ali to tako ne funkcioniše (pročitaćete pod brojem 3 zašto).
Šta roditelj sve oseća i misli o sebi i/ili o detetu u ovim situacijama, kako će reagovati, i kako će se nositi sa tim pritiskom okoline, u velikoj meri ima veze sa njegovim iskustvom iz detinjstva. Ako je njemu bes bio zabranjen, ako su ga roditelji kritikovali, kažnjavali ili možda ignorisali i udaljavali od sebe, biće mu jako teško da zadrži kontrolu nad sobom i pruži utehu detetu.
2. ČINJENICA – VAŠE DETE NIJE NI BEZOBRAZNO NI NEVASPITANO AKO GA OBUZIMA BES.
To zapravo znači da ga je (iz nekog razloga koji vama može biti nepoznat, nejasan pa i potpuno nelogičan), preplavila emocija sa kojom njegov mozak nema kapacitete da se izbori i da je to što oseća preintenzivno.
Deca emocije osećaju celim telom, pa ih onda tako i ispoljavaju.
Dakle, kada dete počne u besu da se „baca“, da udara nogama o pod ili rukama oko sebe, to znači da ono bukvalno telesno izbacuje to što oseća. Zbog postepenog razvoja mozga malo dete (od 4, 5 godina), ne može da opiše, tj. kaže šta mu se dešava, ali i te kako to oseća u telu.
Znači, burna reakcija u besu NIJE odraz bezobrazluka, već NAČIN na koji se dete nosi sa intenzivnom emocijom. Računajte da nekada nećete ni saznati koji je uzrok besa bio, jer često ga ne zna ni dete. U nekom trenutku ono se jednostavno oseti bespomoćno, a ne ume to da kaže jer je malo, i tada se pokrene čitav mehanizam u emocionalnom delu mozga, što rezultira burnom reakcijom. Želja roditelja da ovo razume olakšaće će mu da postupi kako je opisano pod brojem 3.
3. ČINJENICA – FOKUS TREBA DA JE NA DETETU I NA TOME KAKO DA MU POMOGNETE, A NE NA LJUDIMA OKO VAS.
Jedan od ključnih problema sa kojima se roditelji suočavaju kada je u pitanju dečji bes, jeste pritisak okruženja, tj. ljudi koji su se tu zatekli. Nisu retki komentari šta bi ko uradio da “smiri” dete, a nekada “poruke” koje izrazima lica i očima posmatrači indirektno “upućuju” roditelju, umeju da budu teže od reči.
Međutim, koliko god to teško i izazovno bilo, roditelji svu svoju pažnju treba da usmere ka detetu, jer je u stvari njemu najteže. Ono se „bori“ sa nečim što ga je snašlo i očekuje da mu roditelji pomognu.
Kako to učiniti?
Želja da se razume priroda besa i (ne)mogućnost deteta da se sa njim bori, kod roditelja stvara osećaj empatije. Iz tog stanja mnogo je lakše zadržati mir i pomoći detetu zagrljajem, rečima utehe, odlaskom u neki mirniji kutak dok sve ne prođe.
Bilo šta drugo – preterano objašnjavanje, vikanje, grublje postupanje sa detetom… neće dati rezultat, već će samo pogoršati situaciju.
Vaša smirenost i strpljenje su ključni za smirivanje deteta. I, naravno, vaša ljubav.
Autor: Dragana Aleksić, family coach
O autoru: Dragana Aleksić je profesionalni family coach (sertifikovani PCM coach, Wingwave coach, NLP Master…) Fokusirana je na rad sa porodicom, posebno na efikasnu komunikaciju roditelja sa decom, kao i na lični rast i razvoj pojedinaca. Autor je individualnih i grupnih programa – Umetnost komunikacije sa decom, Emotivni detoks (za lični rast i razvoj, eliminisanje blokada na nivou emocija, uverenja i podsvesnih obrazaca), Back to office (za mame koje se vraćaju na posao posle porodiljskog odsustva). Više o Dragani možete saznati ovde
O programu Emotivni detoks pročitajte ovde Informacije o individualnom radu sa roditeljima su ovde Posetite aleksicdragana.com Kontakt telefon: 069 11 92 851 |