Biti roditelj malom detetu, do tri godine, je težak posao i možda jedan od najtežih perioda u razvoju dece. Deca u tim godinama postaju pričljivija, samostalnija i zahtevnija. Možda vam izgleda lako da vodite normalnu konverzaciju sa detetom u ovom trenutku, ali ćete ubrzo shvatiti da je neke stvari bolje ostaviti nedorečene. Emocije dece u ovom periodu još nisu zrele i zato su ona osetljivija.
Evo liste stvari koje nikako ne bi trebalo da govorite svom mališanu.
Nije ti ništa
Od dece se jednostavno očekuje mnogo modrica i rana pa to umemo da uzmemo zdravo za gotovo.
Međutim, nekad i obična šetnja trotoarom koja se završi sa ogrebanim kolenom za decu može da bude smak sveta. Ovakve fizička i emotivna bol za nas roditelje ne predstavlja ništa strašno. Ali deca neke stvari doživljavaju po prvi put. To ne znači da ogrebotinu treba da tretirate kao operaciju ali svakako se podrazumeva da pokažete određenu dozu empatije.
Recite detetu da znate da to boli, stavite mu hanzaplast i pitajte ga tokom dana kako je.
Prestani da plačeš
Koliko puta ste ovo izgovorili? Sigurno bezbroj, ali ne brinite svi roditelji to rade.
Stručnjaci smatraju da je mnogo bolje razgovarati i pokušati identifikovati problem. Nakon otkrića problema detetu treba reći, na primer: “Znam da si tužan/na jer ne možeš više da se igraš sa tom igračkom.” Na taj način pokazujete da je sasvim normalno i prihvatljivo plakanjem ispoljiti emocije.
Zašto si to uradio/la?
Ovim pitanjem obično pokušavamo da saznamo zašto je dete uradilo nešto loše, kao na primer zašto nas je zaključalo u kupatilu ili sl. I to sve u nadi da ćemo dibiti razuman odgovor. Ali, činjenica je da koliko god razuman odgovor i da dobijemo i dalje ćemo biti nezadovoljni i frustrirani njime.
Ako vam je cilj da detetu pokažete uzrok i posledice, onda pokušajte da objasnite i pokažete šta se dešava u slučaju kada dete radi nešto što ne treba da radi. “Kada zaključaš vrata mama ne može da izađe napolje.”
Nemoj da se plašiš
To što kažete nekom da ne treba da se plaši ne znači da će mu tada biti lakše. Ako dete dođe kod vas i kaže vam da se plaši, pričajte sa njim o tome i pokušajte da saznate šta ga plaši.
Nemojte ignorisati i omalovažavti detetova osećanja, jer to sigurno ne želite ni da neko radi vama. Dajte na značaju detetovim osećanjima, uverite ga da ste tu za njega i zaštitite ga.
“Eto šta se desi kada radiš to i to…!”
“Rekla sam ti…” to je stara fraza koju ste verovatno bezbroj puta čuli i vi dok ste bili dete. U suštini to je nešto što su i naši roditelji nama uvek nabacivali kada uradimo nešto pogrešno a što su nam rekli da ne radimo. Sada kao roditelji želimo da dete iz svake situacije izvuče pouku i zato nam je ova rečenica često prva reakcija na neki događaj. Zato empatija obično zakasni kao reakcija. Deca su pametna i odlično znaju kada padnu ili upadnu u nevolju da se to desi “kada rade to i to…”
Zato detetu ne moramo da ponavljamo ono što već odlično zna već treba da mu pokažemo da smo tu da ga podignemo kada padne ili da mu pomognemo kada napravi grešku.
“Čekaj samo da se mama/tata vrati kući.”
Već decenijama je poznato da skoro svaka kuća ima osobu koja je zadužena za disciplinu. U većini slučajeva to je otac koji je zadužen za kazne. Ali, vremenom nam je postalo jasnije da stvaranje osećaja straha kod deteta i to prema roditelju nije najbolje rešenje. U isto vreme na taj način se i umanjuje značaj i oduzima integritet drugom roditelju. A složićete se da roditelji podjednako žele da vaspitavaju dete. Takođe, poslednje što želite je da se vaše dete plaši vas.
Zato je važno da sa svojim supružnikom razgovarate o metodama disciplinovanja sa kojim se oboje slažete i da ne prebacujete ništa jedno na drugo.