Živimo u dobu ispunjenom tehnologijom. Deca se češto žale na roditelje da provode previše vremena nad telefonom, mada se deca ponekad žale i zato što oni sami žele da ga koriste! Smartfonovi i tableti su vrlo korisni i neodoljivi, ali nam bespogovorno odvlače pažnju i čine da budemo odsutni onda kada smo potrebni našoj deci.
Odsutan roditelj može biti surov
U jednoj studiji struönjaci su posmatrali roditelje i decu u restoranima brze hrane. 40 od 55 roditelja su koristili telefone tokom obroka, a 16 njih je gotovo neprestano tokom obroka koristilo uređaj. Neka deca su prihvatila nedostatak pažnje, ali neka su pokazala bunt svojim ponašanjem. Roditelji koji su bili preokupirani uređajem i kojima je pogled bio konstantno usmeren na telefon, čak i kada im je postavljeno pitanje, odgovarali su na bunt dece vrlo grubo.
Šta znači biti prisutan roditelj?
Većini roditelja je duboko stalo do odnosa koji imaju sa svojom decom, ali rutinsko ignorisanje dece na duži period sigurno ne doprinosi boljoj povezanosti sa njima. Međutim, nije razumno očekivati od roditelja da uvek budu 100% prisutni i koncentrisani. U stvari, druga strana istaživanja je zapanjujuća – 38% dece je reklo „ne” kada im je postavljeno pitanje: „Da li je vašim roditeljima ometena pažnja kada pokušate da razgovarate sa njima?” Sumnjam da ovim roditeljima pažnja nikada nije bila ometena, ali je divno što toliko dece pouzdano smatra da ima pažnju svojih roditelja kada im je potrebna.
Deca se kroz razgovor sa svojim roditeljima uče da kontrolišu svoje emocije, da razumeju perspektivu drugih, da rešavaju probleme i grade osećaj bliskosti. Međutim, nisu svi razgovori između roditelja i dece neprocenjivi momenti povezivanja. Komentari poput „Uvek on dobije žutu šolju!” ili „Ova večera je bljak. Zbog čega uvek praviš groznu hranu?” baš i ne greju roditeljsku dušu.
Više nije uvek i bolje kada se radi o posvećivanju pažnje detetu. Određena količina benigne zapostavljenosti je korisna za dete, jer mu ostavlja prostora da pronađe sopstvena interesovanja i da nauči da reši jednostavnije probleme. Neprestano zaneseno zurenje u decu nije ni realistično ni poželjno.
Cilj je prisutnost i reagovanje
Ono što je važno je prisutnost: kada deca pokušavaju da nam skrenu pažnju, kako ćemo reagovati? Da li primećujemo kada su ljubazni, od pomoći, kreativni ili samo kada se ne ponašaju kako treba? Da li odvajamo dovoljno vremena za opuštanje sa decom kako bi mogla da razgovaraju sa nama onda kada im je potrebno?
Kao roditelj, jedna od najbitnijih stvari koju učimo decu je kako da grade veze.
Naši telefoni su sastavni deo naših života koji, očigledno, neće nestati. Međutim, možemo odlučiti na koji način ćemo ih koristiti i tako preneti svojoj deci vrednosti za koje se zalažemo i koje želimo da i oni slede. Možemo uvesti „vreme bez uređaja”. Npr, za vreme obroka, kao i pred spavanje, vrlo je važno da budemo sa decom, prisutni u potpunosti. Istraživanja takođe pokazuju da je vreme ponovnog susreta – kada vidimo decu po prvi put nakon dužeg vremenskog perioda – sjajna prilika za povezivanje, jer su deca često nestrpljiva da ispričaju šta su sve doživela, pogotovo kada im potpuno posvetimo pažnju.
Nijedan roditelj neće uvek biti 100% potpuno prisutan, ali možemo se potruditi da budemo svesniji trenutaka kada je deci potrebna naša pažnja. Možemo se potruditi da budemo nežni prema našoj deci češće nego što smo inače.
Izvor: psychologytoday.com