Onog trenutka kada se spomene odlazak u bioskop, detinje oči objave štrajk treptanju i zauzmu oblik dve ogromne kokice. Transformaciju ljupkog lica prati uvodna numera filma pre filma, cičećeg karaktera „jupi, bioskop, idemo, jesmo li stigli, šta ćemo da gledamo, i obavezno kupi mi kokice!” Nijedan roditelj ne može da ostane imun na glasno izražavanje sreće svog podmlatka, te se i on hvata u radosni cik opšte radosti. Vraća se natrag u detinjstvo, kada se jurišalo ispred bioskopa, koji je po svoj prilici bio tik uz prometnu ulicu. To je roditeljstvo dovodilo u trotoarski živi zid, u formi fudbalskog garda, pred izvođenje slobodnog trka dece na ulicu.
„U bioskopu smeš da jedeš čips i kokice, a i da gledaš film. I da se smeješ glasno.“
Kalina, 3 godine
Uvodna špica iz prvog pasusa nastavlja se napetom, ali simpatičnom scenom pregovora u dečijoj sobi, u kojoj razmenjujemo šaljive dosetke i ideje na temu “šta ćeš obući za bioskop”. Po postizanju estetskog i faktičkog dogovora, napeti kadar se seli na roditeljstvo, koje je dobilo počasnih deset sekundi da se spremi. Kako ne bi falilo akcije i tenzije, roditeljstvo se šarmantno sapliće o patofne, gubi novčanik, cepa čarapu, ali sve to spontano rešava osmehom, jer njih to, u filmu pre filma, ne može da iznervira. Roditeljstvo je opušteno. Brzinsko spremanje i raspremanje, prati muzika za film i epovi o kokicama, koja traje dok iste ne bivaju kupljene. Mož’ da pričaš o tome šta ćete da gledate do mile volje, ukazuješ na vaspitno-maštovitu funkciju filma, prepričavaš svoje dogodovštine iz bioskopa, ali podmladak se ne da spustiti na ta prizemna raspredanja. Jerbo, kokice.
Slede impresivni kadrovi i znakovi pored puta, dok se u prevoznom sredstvu žvaćemo do geografskog nalazišta bioskopa. Kada odgovor na pitanje “jesmo li stigli napokon” postane potvrdan, muhoglavo se vrši prepad na nespremnog bioskopskog prodavca kokica. Roditelji, u ovim završnim minutima filma pre filma, sada već u ustima drže kesu sa kokicama ljubazno se osmehujući mimoidućim posetiocima bioskopa, jednom rukom hvataju novčanik i kasicu prasicu, drugom drže jakne, trećom jedva pridržavaju karte, dok četvrtom vijaju vazduh za trčećim decama. Finale se odigrava u sali, tiho tapkajući ultra osvetljenim stepenicama, naglas brojeći redove posve nesigurno kao da su zaboravili prvih petnaest brojeva. Podmladak zavrće vrat u neverici hodajući unatraške, upirući prstom u belo, oprano i uštirkano bioskopsko platno koje suvereno vlada prostorijom i pita “zašto nemamo ovako kod kuće?”. Tada u mračnom mraku bioskopska, zum pronalazi decu, već ušuškanu u crvena plišana sedišta kako grle kese kokica veličine kanua u krilu. Kasnije će ih okolnosti, a ponajviše umor, naterati da u njima doveslaju do kuće. Iza kanu-kese dva ovolika oka hipnotisano vire, dok ručice arheološki kopaju. Životne, ovozemaljske stvarne kulise nestaju, honorari sa mnogo nula i zareza izostaju, počinje pravi film. Hepiend.
Kad se samo setim… Ako pravilno brojim, u tom trenutku u vremenu, imam devet ili tek nagriženih deset godina. Prva poseta bioskopu, školski, u vrsti dva po dva, tik do prometne ulice, sa učiteljicom na čelu. Gledamo filmsko ostvarenje naučno-obrazovnog sadržaja o bubama, s naučnom etiketom insekti, nemog karaktera. Upad u bioskopski mrak smo izvršili kao izbačeni iz tostera. Trkom šuškajućih kesa iz kojih su previrale grickalice, zauzimali smo drvena sedišta, koja su nekad davno bila obučena u crveni pliš. Onda su se odala vremenskom striptizu. U najavi smo fasovali i dečiji išijas od silne udobnosti drvene stolice. Uz prilog škripavog urlika stolica, belo platno odalo se bubama različitog broja ekstremiteta i krilaca. Zvezda filma, buba jelenak, kao afrički slon galopira, po vlagom isflekanom bioskopskom platnu, u zumiranoj prirodnoj veličini, ostavljajući mi traume do dana današnjeg. Ništa strašnije od bube jelenak. U normalnoj veličini, nenormalnog zuma.
Nego, jedno je sigurno. Bioskop je bio i ostao prilika i gušt. Svečana prilika za decu i roditelje, bake i deke, drugarice i drugare, tetke, ujake, stričeve i ostalu famijarne počasne titule. U bioskopu, filmske bajke, imitiraju život u raznim formama, ožive razlivene po belom platnu i odsanjane priče pakuju u kadrove. Tu bajke stanuju već dugo, na detinju radost. A deca duboko veruju u bajke, junake i priče bez kraja. Jer kraj bajke ne mora nužno da bude kraj. Kraj je početak. To potvrđuje svaka filmska bajka koja nastavlja svoj put rasutih kokica u čupavim glavicama. Tada u čupercima sakrivena spava na jastuku. Ujutru, na pospanim kapcima zeva i seli prethodno veče u sada da ga u reprizi prepričava. Da se ne zaboravi, jer je bilo tako zabavno.
Bioskop prima sve one, slepe za godine koji vole bajkovite priče i ljubavlju zalivaju svoje izdanke, rastu uz njih i sa njima. Sedma umetnost stanuje na sedmom nebu, domu sanjivih, izmaštanih čuperaka koji znaju da su bajke stvarne.
Bioskop je mesto gde mašta i stvarnost izgube kompas. Samo ukratko, evo svedočanstva od naše babe višeg reda – prababe. Ona je, jedared, maltene krepala od gladi u toku filma kad se pekla pogača. Bio je potreban jedan šal i mornarski čvor da je zadržimo na sedištu. Za nas je gledanje filma do konca bio izraz pristojnosti, a za nju izgladnjivanje, jer je njoj zamirisalo. Toliko je stvarno bilo.
I tako, dok mašta i stvarnost gube granice na uštirkanom platnu, emocije ostaju u svojoj najlepšoj formi, svezanih u jednu lepu, veliku mašnu, najveću, sa velikim “Lj” iz koje deca postanu i rastu. Sve se bajkovite priče dešavaju zbog ljubavi. Ljubav je junak, jedini pravi stasali za borbu sa zmajevima, mrakovima, čudovištima raznih glava i krljušastih krilaca. Da se razumemo, nisu bajke rezervisane samo za prinčeve i princeze. Ima tu mesta za svakojaki antropomorfizam i bića iz dalekog svemira, da mašta bude utoliko bujnija i slikovitija. Zato bioskop prima sve one, slepe za godine koji vole bajkovite priče i ljubavlju zalivaju svoje izdanke, rastu uz njih i sa njima. Sedma umetnost stanuje na sedmom nebu, domu sanjivih, izmaštanih čuperaka koji znaju da su bajke stvarne. Zato kokice i liče na oblačiće.
Autor: Jelena Jovanović, tashonlash.com
Kada je napravljena gornja fotografija gledali smo crtani „Meda sa severa“ koji od srca preporučujemo. Trejler pogledajte ovde: