Često počinje sa „Još uvek dojiš?“ ili „Nije valjda da još dojiš?“, „Reci mi da više ne dojiš.“, „Juuu, crna ženo moraš to da prekineš, namaži luk/biber/senf itd..“ i još „To njemu ništa ne znači više, glupost.“ Ovakvi i slični komentari (a ima ih stvarno mnogo) su me par puta doveli u situaciju da pređem preko teme i ne kažem ništa a nekada su umeli da padnu i teže jer su došli od jako dobre drugarice, sestre pa i majke. A onda je bilo i par rečenica divljenja i to na najneočekivanijim mestima – nekoliko tata koji su za što duže dojenje, ono nekadašnje „gradske face“ koji su sada tate, moji drugari. Stvarno da se zapitaš „Da li je moguće?“.
Kada je moj sin napunio tri godine, pomislila sam da je možda uskoro kraj i poželela da napravimo par fotografija koje će ovekovečiti ove divne trenutke koje smo delili. Ali, kako se kraj još nije desio, a skoro će i 3.5 god, pomislila sam da je najbolje da ih sada upotrebim za motivaciju onih žena kojima je potrebna podrška da doje veću decu. Jer, o samom dojenju se priča, o dojenju u javnosti isto manje-više, ali o dojenju preko dve godine retko. Evo naše priče:
Početak je bio jako naporan
Da sam manje znala o dojenju, na samom startu bih pomislila da „nemam dovoljno mleka“. Ali kako sam imala izuzetnu podršku od osoblja bolnice gde sam se porodila i gde se dojenje nije dovodilo u pitanje, naučila sam brzo šta sve treba da radim da bih pokrenula stimulaciju – da što više dete stavljam na grudi ali i da se izmlazam u međuvremenu i da to detetu dajem kroz špric. I krenulo je…
Bila sam odlučna da ću dete isključivo dojiti najmanje šest meseci, ali posle toga nisam imala cilj niti granicu. Jednostavno, nisam ni razmišljala o tome.
Po povratku kući nije bilo lagano, trebalo nam je skoro mesec dana da se uhodamo. Uz moje nekontrolisano plakanje i hronično nespavanje sećam se da sam se žalila kako mrzim dojenje. Samo jedna drugarica (majka troje dece) mi je rekla „Samo izdrži mesec dana i biće super videćeš, ja obožavam dojenje.“ Jeste mi dala značajan vetar u leđa, poverovala sam tada prvi put da sam na pravom putu. I bila je u pravu, posle je bilo lakše. Takvu podršku tražite.
Bilo je lakše, ali dojenje ima uspone i padove – mastitis
Posle šest meseci isključivog dojenja, dodali smo nemlečnu ishranu i sve je išlo ok. Proizvodnja mleka se lepo prilagodi novom režimu ishrane deteta. Problem bude onda kada beba naglo smanji dojenje. Nama se to desilo u nekom devetom mesecu. Jak bol, temperatura, muka. Pomogla mi je fenomenalna Dušica sa bebipatrola.rs, ona mi je masirala dojku dok sve nije izašlo i ohrabrila me da bebu i dalje stavljam kad god želi i tako je to, za svega par dana, sve prošlo i dojenje se nastavilo.
Posle prvog rođendana, sve više smo se ustaljivali i nekako to dojenje postaje sve lakše i lakše. Postane tako zgodno uvek imati hranu kod sebe ali i sredstvo za smirenje. Sećam se jedne scene vrištanja i dranja kada smo bili u Parizu. Malo sam ga preforsirala šetnjom i vožnjom panoramskim busom i normalno, počeo je da se buni. Ništa nije moglo da ga smiri, samo dojenje. Opisala sam to u postu u nastavku:
"Prvi mesec dojenja, sećam se, nije uopšte bio zanimljiv. Ali, posle godinu i po dana dojimo na zanimljivim mestima. 🙂 Samo minut pre ovoga je bio haos ali onda smo se tako lepo i lako smirili. Oksitocin je to. Jedan od milion razloga zasto još dojim."
Nije ni čudo, jer kako je rekao španski pedijatar Carlos Gonzales, autor više knjiga na temu dojenja
„Dojenje je mnogo više od ishrane. To je jedan vid fizičkog i bliskog odnosa, to je kontakt pred usamljenošću, uteha pred tugom, sigurnost za otkrivanje sveta, anestezija protiv bola. Takođe je složeni sistem imune zaštite. Skoro sasvim slučajno, pored svega toga, i hrani.“
Umelo je ponekada da traje, noćni podoji su i dalje postojali i nekada bili jako česti, ali nisam osećala neki preterani napor. Sve do, negde, posle drugog rođendana.
Drugi rođendan – da li je vreme za prekid?
Tada sam prvi put pomislila da je možda vreme da prekinemo. Isplanirala sam da će to biti oko drugog rođendana, pokušala bih da ga ostavim kod babe par dana ili tako nekako. Međutim, onda je došla korona, došao je karantin, došlo je otkazivanje svih planova pa i odvikavanja od dojenja.
Tada smo još više vremena provodili zajedno te je bilo nemoguće to učiniti na neki fin, prirodan i bezbolan način. Shvatila sam da to ni ne želim. Dojenje mi je i dalje pomagalo da on brže zaspi, pomoglo mi je neopisivo kada je bio bolestan i nije mogao ništa da jede. Pomoglo mi je da izbegnemo milion stresnih situacija i tako smo nastavili.
Ako mi se u neko periodu i javila averzija prema dojenju (što je česta i normalna pojava) ona je ustupila mesto osećaju potpune opuštenosti i ja sam najiskrenije zavolela dojenje.
Kako STVARNO izgleda dojenje trogodišnjaka?
Iskreno, vrlo opušteno i lagano. Svodi se na najviše par dojenja dnevno, zna se da je samo za spavanje i to je to. Moje dete nikada nije bilo mirno tokom dojenja, čak i kao mala beba je mlatarao nogama, sada je to prebacivanje preko, okretanje i slično i to je jedino što može da smeta, mada je više smešno. I da, uvek ga ja uspavljujem što znači da me čeka uveče, kome bi u izlaske ne bi moglo ovako.
Dojenje trogodišnjaka je lakše nego dojenje novorođenčeta.
Fotografija: Nebojša Babić. Sva prava zadržana.
Pitam ga povremeno „Koliko još sisamo?“ a on kaže „Još tri dana!“, pa onda bude još jedan, pa još pet… i tako mi još nastavljamo.
I DA, ima mleka, i DA i dalje se dete tako smiruje i DA, i dalje je to uteha i DA, i dalje je to povezivanje. I NE nije veliki, neću od njega napraviti zavisnika od ženskih grudi i NE, neću ga tako razmaziti. Ponekad je teško izignorisati sve, uglavnom negativne, neželjene komentare ali, mama, ako tebi i tvom detetu to odgovara, pa samo napred! Ja sam uspela.
I kada ćemo mi prestati?
Ne znam, možda opet naredne godine budem pisala o dojenju četvorogodišnjaka. Ne znam. Znam samo da se neću izvinjavati, objašnjavati i slično, što sam povremeno radila, već ću uživati do kraja koji će biti kada jedno od nas to poželi.
Poznate ličnosti i produženo dojenje
Ima dosta poznatih ličnosti, jakih žena koje su promovisale produženo dojenje. Pre par godina to je, sa svojom starijom ćerkom, radila i Tamara Eklston koju su po svim tabloidima tada raščerečili da radi nešto nenormalno. Ona sada doji drugo dete te opet promoviše dojenje a, za prvu devojčicu, je posle mnogobrojnih napada ostavila ovu poruku:
„Smatram da je jako tužno i iznenađujuće za vreme i svet u kome živimo da čin dojenja vašeg deteta izaziva takvu mržnju kod toliko ogorčenih ljudi. Zaprepaštena sam što je dojiljama toliko teško jer nema razloga za to. Nikada ne bih pitala nekoga kada će detetu oduzeti bočicu ili ukinuti formulu ili kravlje mleko ili uzeti lutku ili cuculu, niti osuđujem one koji odluče da formulom ili kravljim mlekom hrane svoju decu. Podržavam i osnažujem sve mame i lično verujem da je mržnja teška i loša za dušu. Nadam se da će, do trenutka kada Fifi postane mama, za one koji odluče da otvoreno govore o svom iskustvu dojenja to značiti da vide sliku mame koja hrani svoje dete i da to neće izazvati nikakvu reakciju već da će se na slici videti samo mama koja daje sve od sebe. Za mene na ovoj fotografiji nema ništa osim ljubavi i smatram da je velika šteta što kod nekih od vas ona izaziva ljutnju, tužno je za vas što tako odlučujete da živite, posebno oni koji su komentarima pokušali da seksualizuju dojenje su loši. Odabrala sam ljubav. Želim da moja ćerka odrasta u boljem svetu gde je ovo što vidite normalno.“
Hvala ženama poput Tamare, a nadamo se da tabloidi neće slične slike koristiti negativno.
Moj savet ženama koje doje i žele da doje što duže?
Uvek imaj na umu da radiš neverovatnu stvar jer dojiš svoje dete i savršeno je normalno da to bude i preko godinu, dve pa i tri. Normalno je, zapravo, da bude dokle god ti želiš. SZO savetuje isključivo dojenje šest meseci, a zatim nastavak uz uvođenje nemlečne ishrane do druge godine i duže dok to mami i detetu odgovara.
Uz to, svaki put kada pričaš o dojenju ili te neko vidi da to radiš, pomažeš da se normalizuje dojenje kao i dojenje starije dece. A to je i te kako kul!
Ako ovaj moj tekst pomogne barem jednoj mami da se ne oseća loše jer doji čak i malo „starije“ dete, biće mi neizmerno drago.
U mom okruženju ima još mama koje doje trogodišnju decu, ima i onih koje to ne rade. Ima i onih koje nisu ni dojile. Svaka radi ono što odgovara njoj i njenoj porodici i svaka je podjednako dobra mama.
Ovaj tekst je napisan kao podrška svetskoj nedelji dojenja koja se obeležava svake godine od 1. do 7. avgusta. Neka nas preplave lepe slike dojenja barem u ovom periodu!
NAPOMENA: Preuzimanje fotografija nije dozvoljeno. Za eventualnu dozvolu da prenesete tekst i/ili fotografije molim da nam se obratite mejlom na adresu office@najboljamamanasvetu.com ili putem društvenih mreža – Facebook strana NajboljaMama, IG Strana NajboljaMama.