Kako prevenirati grubu, nekorisnu komunikaciju?
Sačekajte pravi trenutak, kada ste oboje smireni i započnite razgovor bez pretećeg tona (“Razmišljam o nečemu što me muči, voleo/la bih da pričamo o tome. Da li je sada za tebe trenutak za razgovor?)
1. Snizite ton glasa
Visina tona glasa određuje da druga strana percipira da li joj prilazite kao prijatelju ili kao neprijatelju i ima izuzetnog uticaja na dalji tok komunikacije. Povišen ton je uobičajeni deo konflikta među parovima.
U stanju ljutnje ili besa, ton glasa se povisuje, partneri ponekad viču jedno na drugo. Kada smo glasni, druga strana se oseća kao da je ispred nje pretnja, a mozak reaguje kao da pretnja realno i postoji. Pretnja pokreće automatski odgovor „bori se ili beži“, posredstvom amigdale, našeg emocionalnog mozga. Reč je o automatskoj fiziološkoj reakciji mozga usled koje se oslobađaju hormoni stresa, adrenalin i kortizol, uzrokujući promene u celom organizmu (rad srca se ubrzava i disanje se ubrzavaju), što predstavlja deo pripreme za borbu (uzvraćanje još višim tonom ili grubim rečima) ili beg (povlačenje u tišini, napuštanje partnera). Pobuđeni emocionalni deo mozga blokira deo mozga koji reguliše rasuđivanje, čime se gubi racionalna procena situacije, umanjuje sposobnost slušanja, davanja odgovora i potrage za kompromisom.
Postoji moćna alternativa, a to je snižavanje tona glasa. Partner će izaći iz pozicije samozaštite, kako razgovor neće doživeti kao pretnju, neće se pripremati za borbu ili za beg. Reči izgovorene tišim i blažim tonom glasa otvaraju put ka boljem prijemu, aktivnom slušanju, posebno ukoliko iskazuju razumevanje za partnerovu tačku gledišta. Uvođenje mirnog tona i iskazivanje dobronamernosti i razumevanja, može zaustaviti oluju kod oba partnera, isključiti pokrenutu reakciju u amigdali. Istraživanja potvrđuju da isto kao što naše emocionalno stanje oblikuje naše ponašanje, naše ponašanje (uključujući i način na koji govorimo), oblikuje naše emocionalno stanje. Reciprocitet je uvek prisutan.
Započnite razgovor rečima koje ukazuju na to da cenite partnera, koliko vam je značajan odnos koji oboje trebate negovati.
2. Izrazite žalbu ili kritiku na situaciju ne na ličnost
Izrazite žalbu ili kritiku na situaciju, ne stavljajte etikete na ličnost partnera. Budite ljubazni, nije teško izgovoriti reči„ Značilo bi mi, možeš li molim te, pomoglo bi mi“. Posebno je važno biti slobodan da se izraze sopstvene potrebe. Njih ne treba doživljavati kao razotkrivanje ranjivosti, isto kao i iskazivanje sopstvenih osećanja. To nije znak slabosti, naprotiv, to je partneru signal da se odnos doživljava kao dovoljno siguran kako bi se kroz njega iskazale sopstvene potrebe, tražilo njihovo zadovoljenje i razotkrio svoj unutrašnji svet.
Jasno imenujte osećanja, želju, potrebu, povredu (kroz nešto što je partner učinio, što je deo ponašanja, a ne kakva je ličnost), jasno uputite poziv na promenu, dajte predlog razrešenja. Izbegavajte generalizacije, poistovećivanje ponašanja koje ističete sa svim sličnim oblicima ponašanja.
Miran početak komunikacije vodi većim šansama za razrešenje, dok buran početak vodi sigurnoj svađi i novim povredama i partnera i njihovog odnosa.
Kako preživeti „ventiliranje“ u partnerstvu?
Svakome je ponekad potrebno da samo izbaci svoja osećanja i misli. Isto kao što to činimo kada smo deca, sa svojim roditeljima ili drugim bliskim osobama koje doživljavamo kao sigurne baze, kao odrasli ljudi to činimo u novoj sigurnoj bazi-partnerstvu. Kao deca, nismo uvek tražili da nas naše sigurne baze saslušaju, da sa njima vodimo razgovor, već samo da izbacimo emocije, da nas uteše i daju potvrdu da su svedoci našeg života. To ne prestajemo da radimo ni u odraslom dobu, na malo drugačiji način.
Prepunjenost emocionalnim doživljajima, ili zbrkanost misli zbog mnoštva dnevnih sadržaja, ponekad samo traže svedoka koji će ih čuti, razumevanje, empatiju i nereaktivnu poziciju. Najčešća greška nastaje kada u ovakvim stanjima partner koji se „ventilira“ ne kaže jasno da mu je potreban samo svedok da izbaci misli i osećanja, a partner u poziciji slušaoca počne da priprema savete, rešenja ili kritiku. Kako bi se izbegla bespotrebna rasprava, partner koji sluša trebao bi da ostvari kontakt očima, da ne savetuje i ne odbacuje, da pokaže empatiju („Deluješ mi jako uznemireno, tužno, ljuto“, umesto „Zašto si tako ljut/a,uznemiren/a…“). Davanje saveta ili postavljanje sebe u istu situaciju i navođenje drugačijeg reagovanja, jednako je ulasku u bujicu partnerovih osećanja koja će vas sigurno poneti dalje i izazvati potrebu da se prepustite, povučete, ili borite.
Dovoljno je biti svedok, aktivni posmatrač stihije koja će se sasvim izvesno smiriti. Primedbe, kritike, odbacivanje partnera kao napornog („Samo pokušavam da pomognem, da ti dam savet, sa tobom je nemoguće komunicirati, uvek se ovako završava…“), jako je bolno i kontaminira ceo odnos. Ponekad partner u poziciji svedoka biva uvučen u snažne emocije partnera koji se „ventilira“ i počne da ih oseća kao sopstvene. Vežba razgraničavanja emocija u zajedničkom prostoru (dokle su moje emocije, dokle tuđe) dovodi do prave empatije i čuva od toga da oboje uskoče u emocionalnu buru. Od značajne pomoći za oba partnera može biti dobar početak ovog procesa, prostim pitanjem partnera u stanju potrebe: „Potrebno mi je da ventiliram svoja osećanja. Potrebna mi je tvoja empatija i razumevanje, samo da me saslušaš i ništa više. Da li mi to možeš pružiti?“
Kakva komunikacija doprinosi osećanju sreće i ispunjenosti u partnerstvu?
Sadržajni razgovori, razgovori o partnerskom odnosu, osećanjima uopšteno, poslu, su razgovori koji donose najveći nivo zadovoljstva i sreće. Sadržajni razgovori zadovoljavaju dve značajne potrebe: potrebu da se osetimo snažno povezani sa drugim ljudima i potrebu za smislom u životu. Sadržajni razgovori hrane našu prirodnu psihološku glad, što može objasniti nivo zadovoljstva i sreće kod parova koji ovakve razgovore vode češće. Takođe, kada su smešteni u partnerski odnos, on postaje izvor ličnog zadovoljstva i snage za svakog partnera, na individualnom nivou, u svakom spoljašnjem sistemu sa kojim tokom dana interaguju. Ovakvi razgovori mogu sadržati i sledeće elemente: priča o ciljevima (individualnim i zajedničkim), priča o izazovima (sa čim se suočavamo i šta smo naučili iz izazova), priča o usponima i padovima (kakav su lični uticaj imali i šta svakome od partnera znače).
Autor: Mr Anđelka Jelčić, dipl. spec. pedagog i porodični psihoterapeut
Izvor: vaspsiholog.com