Rečenice izgovorene tokom konflikta su refleksija iskustva u datoj situaciji mnogo pre nego apsolutne istine oko kojih se trebaju pokrenuti nove rasprave i svađe. Kognitivne distorzije su pokrenute pod jakim emocijama.
Razmišljanje nije racionalno, već često vođeno greškom u mišljenju-ako osećam tako, mora biti da je istina. Reči nekad dodatno komplikuju situaciju, definišući partnera kao lošu osobu, čime se stavlja ujedno i etiketa nepromenljivosti.
Drugi negativan element je konstantni kriticizam. Hronično kritikovanje partnera dovodi ga do ideje da nikada neće ništa moći dobro da uradi. Istina je da se iza kriticizma krije potisnuta potreba (“Želim da mi pomažeš više”), koja se ne izgovara jer partnera čini ranjivim. Ukoliko reaguje iz pozicije ranjivosti, partner će jasno izraziti svoju potrebu i biti spreman da prihvati i negativan odgovor, koji možda ukazuje da nema dovoljno povezanosti u odnosu.
Šta nam je zaista potrebno od partnera?
Svađe među partnerima su posledica nemogućnosti para da ispuni individualne potrebe. Partneri imaju bazične psihološke potrebe koje teže biti zadovoljene u intimnom odnosu. U ovom smislu, jasno ispoljavanje i komuniciranje potreba, responzivnost za partnerove potrebe, mogu značajno umanjiti izvore konflikata. Istraživanja pokazuju da postoje različite potrebe koje imaju različite prioritete, a njihovo ispunjavanje je neophodno kako bi odnos mogao funkcionisati.
Potreba za atačmentom (bliskost i podrška), ispunjava se kroz reagovanje partnera kada je on drugom partneru potreban. Kada partner nije emocionalno dostupan, on se ne doživljava kao sigurna baza i samim tim je potreba za atačmentom neispunjena. Dalje, potreba za zadržavanjem sopstvenog identiteta ogleda se u validaciji, potvrđivanju, prihvatanju ličnosti, osećanja, ponašanja partnera. Naše viđenje nas samih je pod uticajem značajnih drugih. Normalno je da postoji zabrinutost u vezi sa načinom na koji će identitet jedne osobe biti prihvaćen od strane voljene osobe. Nezadovoljena potreba za održavanjem identiteta, nalik na stalno ogledanje u iskrivljenom ogledalu, može voditi ka povredi selfa i povredi partnerskog odnosa.
Sledeća potreba je potreba za privlačnošću. Privlačnost obuhvata emocionalnost, toplinu, dopadanje, reflektuje se kroz prijatan i pozitivan odnos partnera. Zadovoljenje ove potrebe smatra se protektivnim faktorom tokom konflikata.
Šta se dešava kada potrebe nisu zadovoljene?
Nezadovoljene potrebe dovode do jakih negativnih emocija. Primarne emocije, kao prirodan način reagovanja na neispinjene potrebe, prve se aktiviraju. Ove emocije su izuzetno teške za tolerisati i čine osobu veoma ranjivom. Iz tog razloga, ona bira da ih ne izgovori i ne prizna. U drugom slučaju, može da pokrene takozvane sekundarne emocije, koje su zapravo pokušaj osobe da se nosi sa težinom svojih primarnih emocija, te su iz tog razloga vrlo defanzivnog prizvuka u komunikaciji.
Primer: Pretnja potrebi za atačmentom pokreće strah i tugu (primarne emocije), osoba ispoljava bes (sekundarna emocija).
Primer: Nedostatak priznanja i prihvatanja partnerove ličnosti pokreće stid i strah od gubitka kontrole (primarne emocije) i bes i prezir (sekundarne emocije).
Terapijski cilj: prepoznati, ispoljiti i uvažiti primarno pokrenute emocije.
Specifične negativne emocije udružene sa neispunjenim potrebama otvaraju negativne ciklične interakcije među partnerima. Reagovanje kroz sekundarno pokrenutu emociju vodi destruktivnim ponašanjima, kao načinu da se nose sa i zaštite od frustracije izazvane neispunjenim potrebama. Partner zatim reaguje na ova ponašanja defanzivnošću, što ponovo prouzrokuje negativne emocije i još veće udaljavanje od primarne potrebe. Rezultat ovog ciklusa je ćorsokak, odnosno zaglavljenost partnera u cikličnom obrascu negativnih interakcija.
Druge moguće reakcije su: jedan od partnera izaziva emocionalnu bliskost kroz optuživanje, izazivanje krivice i kontrolisanje partnera, kasnije ili tražeći distancu (model zahtev-povlačenje), ili reaguje kontranapadom (zahtev-zahtev). Tokom vremena partner koji zahteva može zaustaviti svoja ponašanja usled niza neupešnih pokušaja da prizove svog partnera, gde se drugi ciklus otvara kroz obostranu distancu.
Kakva je dinamika rasprave u partnerskom odnosu
Prva dinamika je zasnovana na prikupljanju dokaza koji pojačavaju lično uverenje i zanemaruju dokaze koji ih izazivaju. Ovo je sklonost potvrđivanju koja se aktivira kako bi reagovali u skladu sa redosledom emocija koje inače aktiviramo. I u ovom slučaju, poznati, loš sled emocionalnih reakcija je draži izbor nego nemati ga i ući u nepoznato.
Drugi nivo dinamike baziran je na teoriji negativnog pripisivanja. Ukoliko se ja ponašam grubo, razlog tome se nalazi u mom lošem danu, u nekim spoljašnjim faktorima, ali ukoliko se ti ponašaš grubo, razlog tome je to što si loša osoba, neko ko ne zna da se ponaša kako treba u emotivnom odnosu.
Treći nivo dinamike je negativna eskalacija, kao posledica podsticanja sopstvenog i tuđeg grubog ponašanja. Kretanje ka momentu eskalacije smatra se delimično povezanim sa doživljajem moći, sa potrebom da se druga strana na neki način porazi, označi kao loša. Primer: neću prestajati da pričam i da te etiketiram dok ne počneš da vičeš, a onda ću reći da samo vičeš i da sa tobom ne može da se razgovara.
Kako prekinuti negativne cikluse svađa?
Prepoznati, uvažiti i komunicirati o svojoj primarnoj emociji, bez straha da se otvorena ranjivost ne može preživeti.
Uvažiti osećanja druge osobe i prihvatiti da je njen doživljaj događaja drugačiji, kao i da u toj različitosti nema ničega nužno lošeg.
Birati refleksiju pre nego reakciju; Pre nego što se ispolji suprotno mišljenje, izuzetno je korisno reflektovati izgovoreno (Želiš da mi kažeš da…, ako dobro razume govoriš o…).
XYZ metod- Ja se osećam X, kada ti činiš Y u situaciji Z;
Rasprava se može voditi oko toga šta neko čini, kako nas definiše, ali ne i oko toga kako se mi ili neko drugi oseća. Navedena metoda mnogo pomaže u usporavanju rasprave i sprečava njenu eskalaciju.
Sledeći korak je validiranje i pokazivanje empatije. Suština rasprave nije u temi, već u potrebi da se osoba oseti uvaženo, da je značajna svom partneru, da partner razume kroz šta prolazi. Nije nužno doći do zajedničkog rešenja, ali jeste nužno uvažiti različita osećanja i iskustva. Niko nije sprečen da zadrži sopstvenu istinu, a da ipak uvaži i drugu stranu.
svadja
Partnerska ljubav je veština koja se razvija, dinamična je i aktivna i nikada nije stanje koje se jednom dosegne i u njemu uživa. Pomešana je sa namerama, potrebama, odgovornošču. Povezana je sa komunikacijom, sa rečima koje upotrebljavamo da bi opisali svoje unutrašnje stanje, kao i sa rečima koje upotrebljavamo kako bi ispoljili svoje želje i potrebe ka partneru. Tražiti, uzeti, primiti, dati, podeliti, odbiti, maštati – sve navedeno se smatra glagolima koji se usvajaju tokom detinjstva i snažno oblikuju komunikaciju u emocionalnim odnosima. Kod svake osobe, oni se nalaze u različitoj uzajamnoj interakciji, neki su tiši, neki glasniji, neki nikada izgovoreni. U psihoterapiji se osoba uči da obrati pažnju na svaki od njih, kako bi uspela da ih aktivira i primeni i u svojim partnerskim odnosima. Na taj način će lakše prepoznati moguće nivoe konflikata, lakše razotkriti šta se iza konflikta nalazi, lakše izgovoriti svoje primarne emocije i potrebe, biti manje defanzivna i uplašena sopstvene vulnerabilnosti.
Autor: Mr Anđelka Jelčić, dipl. spec. pedagog i porodični psihoterapeut
Izvor: vaspsiholog.com