Bila je to jedna neplanirana trudnoća. Moram da naglasim jer je stvarno tako bilo i slabo sam šta znala o bebama i roditeljstvu. Svakako, u svojoj prvoj trudnoći sam neizmerno uživala, bila sam lagana i opuštena, putovala, radila, kao da nisam trudna. Krenula sam na jogu preko preporuke, neki peti mesec trudnoće, upoznala puno hrabrih mama i saznala da je porođaj kod kuće moguć, kao i sve benefite koje on pruža porodici. Isti sam spomenula, tada, dečku, i na tome je ostalo. On je, naravno, počeo o tome da čita, istražuje i pročitao knjigu od Ina May Gaskin, „Prirodan porođaj“. Poslao mi je pdf knjige i rekao da pročitam, jer se njemu ideja kućnog porođaja, nakon mesec dana istraživanja o tome, dopala.
Nakon pročitane knjige (iskrena da budem, čitala sam je duže no on), ja shvatam da je to ono što i ja želim. Oboje smo bili za takav porođaj i rekli babici da želimo porođaj kod kuće i u bazenu. Ta odluka je doneta u mom sedmom mesecu trudnoće. Od tog trenutka bila sam još opuštenija i srećnija zbog odluke koju smo zajedno doneli. Jedva sam čekala porođaj.
Januar mesec, zima veoma topla, padala je kiša te nedelje, dan pred moj termin. Mali perfekcionista je rešila, naravno, na dan termina da se rodi. Tu kišnu nedelju smo odlučili da provedemo sami i u nekoj mirnoj, opuštenoj atmosferi. Otišli na čaj, u nabavku, pa kući na ručak. U samoposluzi žena na kasi pita kada će beba, ja kažem „sada“, ona u šoku, kao šta radim u prodavnici. Došli smo kući, jedva sam nešto ručala. Osećala sam da će beba uskoro. Uveče kuvam sebi čaj, svom Maleniću kuvano vino, upalim sveće (kupljene taj dan) i puštimo neki novogodišnji film na TV-u. Jedva smo nesto odgledali, prvo smo vodili ljubav, a onda, kao i svaki put, zaspi on na pola filma, a i ja prvi put zaspim pre ponoći.
Oko 1 sat posle ponoći, odem do toaleta i tada mi ispadne vaginalni čep. Malo me je i boluckao donji deo stomaka. Ja odem, budim čoveka i kažem mu „počelo je“, a on je toliko bio izgubljen da je rekao da ga probudim kad krene. Ja ga opet budim, on skače kao iz topa. Tek se pripremam, znam, kao i da neće skoro, ali ne možemo da spavamo oboje. Javljam babici da je ispao čep i da joj se javljam ujutru odnosno u skladu sa tim kako kontrakcije budu napredovale. On uzima da namešta krevetac za bebu (nismo ništa radili unapred, on nije želeo, nismo ni pol čak znali), a ja luda uzimam da spremam pitu, jer, jel te, moraju babica i muž nešto jesti. Ja gladna nisam bila, niti sam o istoj mogla da mislim. Dok se pita peče, ja „pomažem“ u montiranju kreveca. Bolova skoro da nema, tek oni blagi menstrualni. Recimo da su to bile neke kontrakcije kao vibracija u donjem delu stomaka. Ja mu kažem da ću tu da šetam po stanu, da pustim neku muziku, ili film, a da on ode da spava, budim ga ako treba nešto. Ali, džaba, legao je tek ujutru oko 6h.
Porođaj kod kuće
Oko 8h se javljam babici, da ipak svrati da pogleda da li se otvaram, jer ipak sam prvorotka. Došla je oko 10h, sva vesela i nasmejana, videla je da sam tek počela da se otvaram, ostavila je bazen i otišla da završava svoje obaveze, uz dogovor da se čujemo na svakih sat vremena. Prvo je pitala, naravno, da li želim da bude tu sve vreme, ali je meni bilo lakše da budemo nas dvoje sami. Kako nisam imala jake bolove, nisam joj se javljala do 13h. Oko 13:30 tog ponedeljka javili smo joj da bih bila spremna da uđem u bazen za sat do dva. Oko 15h je bila kod nas, i ona i muž su postavljali bazen po sred dnevne sobe, i ja sam u isti ušla oko 15:30h.
Inače, od 10h do 15h sam šetala po kući, plesala, pevala, prala sudove, čak i prošetala krug oko zgrade. Prijala mi je aktivnost, do tada sam svakog dana prelazila po 12-15km. Trudila sam se da se svesno opustim, da pustim da ide prirodno. Kada sam ušla u vodu, malo je reći da mi je topla voda prijala. Toliko me je dodatno opustila i smirila, da sam odmah postala svesnija. U bazenu sam menjala položaje, mada mi je najviše prijala poza na kolenima. Sve vreme muževljeva podrška, polivanje toplom vodom, masiranje, zagrljaji, poljupci, lepe reči bili su mi više nego dovoljni da budem sigurna u našu odluku i u to da ja to mogu, da mi to možemo. U bazenu sam bila oko 2 sata, čak sam imala utisak da sam i dremnula malo. Konačno u 17:45h krenuli su naponi.
Sećam se kao da je juče bilo, bilo ih je 4 u 15 min i tačno u 18h na svet je došla ona, mali zamotuljak od 3kg. No, malo pre napona, babica je bacila pogled na otvorenost i bila sam otvorena 9,5 prstiju. Rekla mi je da kada beba bude spremna, slobodno, spremna sam i ja.
Pomoć babice
Tu moju trezvenost je iskoritila da pita kako želimo da se beba rodi – van bazena, da je ona dočeka, u vodi, i slično. Naša odluka je bila da ja ostanem u njegovom zagrljaju, da babica samo posmatra, da bebu rodim u vodi i da je ja uzmem i prva pipnem. Rekla mi je da moram biti brza i da slobodno mogu odmah da je stavim na grudi da sisa. Prvi napon, on me grli i šapuće da ja mogu to, tada puca i vodenjak tek, drugi napon, vidi se glava, treći izlazi glava i u četvrtom beba izleti cela.
Moram da napomenem da sam između drugog i trećeg napona rekla u trenutku da ne mogu više, gde me je muž poljubio i grlio, uz reči da mogu i da sam predivna, kao i da ćemo našu bebu ugledati za koji minut. Bio je predivan, podržavajuči, delovao tako smireno i spremno. Stegla sam ga za ruke najjače što sam mogla i izdržala ta 2 napona. Mogu slobodno reći da sam osećala gde se beba nalazi u svakom od napona. Pupčana vrpca nije bila predugačka, nije bilo ni puno krvi, skoro nikako, tako da beba nije „odletela“ daleko. Izvukla sam je iz vode i stavila odmah na grudi. Može se reći da je počela da sisa iste sekunde, pre nego je udahnula vazduh.
Oči je otvorila tako na dojci dok je sisala i bila je predivna, nešto najlepše što su moje oči videle i nešto najsjajnije što sam osetila u tom trenutku. Na grudima je bila oko sat vremena. Ostale smo obe u vodi, a sada već novopečeni tata nas je polivao toplom vodom i ljubio i grlio, kao da ne veruje u sve što se dešava. Meni svakako nije ni bilo hladno, verovatno zbog svih tih hormona kao i energije koja je bila prisutna to veče. Nakon sat vremena, tata je uz pomoć babice (drhtao je bio), presekao pupčanu vrpcu, sredili su bebi pupak i babica je stavila bebu tati na gole grudi. Došlo je vreme da se rodi i placenta. Bila sam jako umorna, pa mi je od svega taj deo najteže pao. Nakon rađanja placente sa se istuširala i vratila bebi. Nisam bila pukla tako da nije bilo ušivanja, osećala sam se potpuno funkcionalno. Obukli smo je i obe smo legle u krevet da joj dam drugu dojku i da odemo na spavanje.
Oko 45 min smo se upavljivale, a za to vreme, babica i muž su praznili vodu, pakovali bazen i večerali čuvenu pitu. Babica svima prepričava da ova mama, prvorotka, za koju su rekli da neće moći prirodno da se porađa (jer imala sam 39 kg pre trudnoće), kao ni da doji svoje dete, je uspela oba i to bez pucanja. Nakon što je babica otišla, spavali smo svo troje zajedno i to je bila najdivnija noć u mom životu.
Sav umor je nestao, bola se više nisam ni sećala, samo sam bila spremna da svake sekunde zaplačem od silne reće. Na kraju, porođaj je bio baš onakav kakav sam zamišljala i želela.
Tog januarskog ponedeljka, u našoj dnevnoj sobi, rodili su se jedna beba, jedna mama i jedan tata. Želeli smo da babicu što manje uključimo u porođaj, da sve dok možemo sami, tako bude. Ali malo je reći da njene reči sa časova joge, saveti oko promena poze, podsećanje da dišem, kao i samo prisustvo nisu značili, značili su mnogo i pomogli da ostanem smirena i opuštena tokom čitavog porođaja. Njeno prisustvo je bilo nezamenljivo. Ono što bih naglasila, jeste da tu neizmernu sreću kućnog porođaja, smirenost, spremnost, opuštenost, ne mogu opisati. Žene koje su prošle kroz to znaju.
Nakon ovoga izjavila sam samo da bih mogla da se porađam još 100 puta ovako. To da na tok porođaja utičemo samo nas troje (beba, muž i ja), da je beba odmah sa nama, da smo u tih 18h odmah postali porodica, niko nam nikad ne može oduzeti, i to je takva privilegija. Pored iznad navedenog, benefiti kućnog porođaja su ti da je žena u ambijantu i pozama koje njoj odgovaraju, bez pregleda 1000 lekara. Porođaj diktira beba, ne stimulacije. Beba je odmah kada se rodi sa mamom, na grudima koliko one žele, u toplini doma a ne pod reflektorima i hladnim medicinskim aparatima. Pupčanik se ne preseca odmah već se ostavi da ispulsura ceo, dok ne pobeli i sva dragocena krv ne ode bebi. Nema odvajanja od bebe, dodir grudi na grudi ima i tata, nema adaptiranog mleka. Ono što je meni isto bilo bitno, nema podrazumevane epiziotomije.
Za kraj da naglasim, većina trudnoća je normalan fiziološki proces, ako je trudnoća zdrava. Plaše nas svim i svačim, čineći da stvarno oni porađaju žene, a mi to možemo i radimo same hiljadama godina unazad. Možemo birati kako ćemo se poroditi, jer su žene jake, sposobne i dovoljne. Rađajmo našu decu, učimo o tome, a ne prepuštajmo da nam sa telom rade šta hoće i kako "mora".
Beba na grudima
Drugi porođaj
Još jedna neplanirana trudnoća i to u sred korone. Hteli smo drugo dete, ali tek za nekih godinu dana. Ali eto, nismo se mi pitali 🙂 Prednost je bila ta što sam mogla odmah na trudničko, a stariju ćerku nismo morali da počnemo da šaljemo u vrtić za koji smo oboje bili protiv bar do 3.5 godine. Trudnoća potpuno različita od prve, ali 2 stvari su bile iste, šetnje od 12-15 km dnevno i redovan seksualni život. To je možda tema koja se izbegava, često neko od partnera ima strah od odnosa tokom trudnoće, ja iskreno mislim da je to meni mnogo pomoglo u oba porođaja.
I ovoga puta smo želeli porođaj kod kuće, ali je sada bila drugačija situacija, već imamo dete plus korona. Kako niko od bližnjih nije upućen u naše obe odluke, morali smo nju da spremamo za taj dan. Oko 4-5 meseci sam joj pričala kako porođaj izgleda, ulepšanu verziju, kako bi mogla da razume. Išla je sa mnom tj. radila sa mnom jogu i disanje za porođaj. Sve moguće situacije koje bi nas snašle smo prešle. Oboje smo se nadali da ću se poroditi tokom noći, dok ona spava. Bili smo spremni ali, za razliku od prvog puta, ipak pod tenzijom da prvoj ne ostane ne daj bože trauma neka, iako kažem, spremna je bila.
Opet januar, dan pred porođaj prošao nam je mirno, kod kuće. Taj dan nisam izlazila i jedini dan da nisam prešla svoju dnevnu kilometražu. Malecka je tog dana rekla interesantno nešto "ovaj ćemo dan zauvek pamtiti". Na to smo mi rekli da hoćemo ako se sutra bude rodio bata. Kao da je znala.
Uveče kada sam je uspavla, probolo me je nešto u leđa i znala sam da će uskoro krenuti. Nismo ni legli da spavamo. Oko 2h noću su krenule kontrakcije. Išlo je dosta brže od prvog puta. Nadala sam se iskreno da će biti popodne kako bih se porodila tokom noći, ali tako je bilo suđeno. Javila sam babici, koja je rešila da dođe odmah zbog snega i leda, i što je drugo dete, pa da bude tu, dremaće na ugaonoj dok ne krene. Međutim, meni su se kontrakcije povećavale baš brzo i malo je tek dremnula žena, ubrzo su oko 6 ujutru napunili bazen i ja sam ušla unutra, jer sam bila već 7 prstiju otvorena. A htela sam da rodim opet u vodi. Znala sam da će se mala probuditi i podsvesno usporila porođaj. Možda sam mogla sat vremena ranije da se porodim.
Probudila se, dozivala me, pozvali smo je u njenu sobu (tamo smo postavili bazen) i došla je baš kad su bili naponi. Rekla sam da me poljubi i da rukicu, da će sad bata. I uz 2 napona se porodih. Bilo je brže pa i malo bolnije. Ali rodih ga od 3800g bez cepanja opet. I svo troje zajedno ga dočekasmo. Onda su odmah oboje zajedno sikili. Pa posle sat vremena ja rodih i posteljicu. A tek posle još sat vremena, muž presekao pupčanik. Postali smo opet odmah porodica i to ima nemerljivu vrednost. Razlozi za ovu odluku su isti kao prvi put, samo su korona i još gore stanje u porodilištima bili dodatni razlozi.