"Prvog puta kada je stranac pomislio da sam baka svom detetu, bila sam na aerodromu i prenosila moje dvogodišnje dete na let. Kupila sam flašu vode; beba je imala jake tantrume. Spustila sam je na pod i dozvolila joj da vrišti, dok sam ja smireno obavljala kupovinu. Prodavačica mi se osmehnula i rekla: "Unuci znaju biti zahtevni, to je sigurno. Imam ih četri"!
Nasmejah se i rekoh: "Da, zaista zahtevni!" Onda sam pokupila svoju ćerku koja se vukla i savijala govoreći glasno "NE", iznova i iznova dok smo izlazile iz prodavnice. Sigurna sam da će se pogrešno tumačenje mog odnosa sa detetom ponavljati do kraja mog života. Ovo je jedna od posledica toga da sam prvo dete rodila sa 45, a drugo sa 49 godina.
Kada kažem da imam malu decu, to čini da izgledam mlađe u očima drugih ljudi.
Možete biti baka i sa 40 godina, ali kada kažem da imam malu decu, to čini da izgledam mlađe u očima drugih ljudi. S obzirom da nikada nisam bila mlada mama, ne mogu reći šta je razlika u odnosu na to kada je neko starija mama. Ali mogu reći da nisam ozbiljno razmišljala imati decu do mojih ranih 30. Imala sam privilegiju da imam lak pristup kontroli rađanja i abortusu, u slučaju da je bio potreban. Period bez dece mi je dozvolio da se fokusiram na stvari koje sam želela da radim tada: doktorirati, putovati, živeti sa nekim, turneju kao muzičar.
Moje prve planove o deci je promenio rak dojke koji sam dobila sa 35 godina. Imati oblik raka koji ne boli, osim kada je izrezan, ima drugačiji uticaj od drugih iznenadnih i uzbudljivih susreta sa smrću. Pogoršalo je ono što mi se već se činilo nemogućim – da ću živeti dovoljno dugo da bih uspešno mogla odgajati decu u romantičnoj vezi.
Zavisna od zdravstvenog osiguranja partnera za lečenje, moj pristup suočavanju sa smrću je bio pun kompromisa. Umesto da sam samu sebe forsirala na to da živim svaki trenutak, sa lucidnom željom za životom, ja sam bila slab borac protiv raka. Moja zavisnost od alkohola je rasla, kao i pokušaji porodice i prijatelja da me izvuku iz duboke depresije. Moje opijanje je bilo neartikulisan zahtev: "Priznaj moju patnju! Pogledaj me!" Ali niko nije mogao videti moj rak, a moja fizička iscrpljenost i alkoholizam su se smatrali moralnim neuspehom.
Moja decu su rezultat veze za koju sam smatrala da nikada neću imati sreće da doživim
Imala sam terapiju zračenjem na kancerogenoj dojci i još pet godina lekova da umanjim estrogen, da bih smanjila rizik ponovnog pojavljivanja. Konačno, sa 40 rak je bio u remisiji, a ja sam prestala da pijem.
Moja decu su rezultat veze za koju sam smatrala da nikada neću imati sreće da doživim, sa muškarcem čija se posvećenost porodici slaže sa mojom. Na našem trećem sastanku, kada sam ja imala 41, odlučili smo da ćemo imati decu. Činjenica je bila da između 41. i 42. godine života, šanse za reprodukciju opadaju i broj jajnih ćelija postaje jako nizak.
Sa optimizmom smo počeli našu borbu sa plodnošću, sa intermateričnom oplodnjom, koja pomaže spermi na putu do jajevoda. Nakon nekoliko neuspelih pokušaja, prebacili smo se na invitro oplodnju, nadajući se da sam ja to čudo od žene, čijim jajima je potrebno samo malo pojačanje. Shvatila sam da nisam nikakvo čudo. Nakon dva ciklusa invitro oplodnje, odlučili smo da platimo mlađoj osobi za njene jajne ćelije, proces koji se blago naziva "donacijom".
***
Jako malo brinem o tome šta će drugi ljudi misliti o meni
Kao 54-godišnja majka dvoje male dece, puno sam strpljivija i tolerantnija prema vlastitim slabostima, kao i prema nedostacima drugih, puno više nego što sam to bila u mladosti – korisna osobina i kao roditelju i kao osobi.
Jako malo brinem o tome šta će drugi ljudi misliti o meni, ali jako mi je stalo do potrebe i mišljenja moje porodice. Više me brinu redovni pregledi vezani za zdravlje i dobrostanje.
Imam jako malo vremena za sebe, ali ga veoma dobro koristim.
Kako drugi ocenjuju moje roditeljstvo? To je zaista njihova briga, bazirana na njihovim predrasudama. Ako odluče da na moj izbor da postanem starija majka gledaju kao na nepravednu odluku prema mojoj deci koja će jednog dana (kao i svako od nas) ostati bez roditelja, treba samo da uzmu u obzir iskustva ljudi čiji roditelji nisu više tu zbog zavisnosti, osnovnih neslaganja ili tragičnih okolnosti. Način na koji gubimo i dobijamo porodicu nije nikada uobičajan.
Mama ti si kraljica
Majčinstvo mi je otvorilo neočekivanu vezu sa mlađim ženama sa decom. Kao univerzitetski profesor, koji takođe radi i u srednjim školama, u redovnom kontaktu sam sa mlađim majkama. Trudim se da im svojom ulogom kao profesor-učitelj pomognem da više vrednuju posao koji rade kao majke i da im dam do znanja da ja vidim njihov rad, i vidim i njih takođe. Možda je ova identifikacija nešto slično onome što je ljubazna prodavačica na aeroodromu videla tada u meni.
Ponekad, kada pričam ovu priču, prijatelji mi kažu da sam trebala na nju da se naljutim, smatraju da je ono što je rekla prosto. Ponekad me ubeđuju da uopšte ne ličim na babu. Ali, na posletku, kako zaista izgleda jedna baba?
Iskustvo na aerodromu shvatam kao posledicu mog jedinstvenog životnog putovanja – biću pogrešno shvaćena, nevidljiva, nepoznata. Ovaj put je mogućnost da iskusim duboku empatiju i povezanost. Što se nje tiče, komentari prodavačice sugerisali su drugim ljudima u prodavnici (kojima su verovatno bile neprijatne ili iritantne ekspresije moje ćerke) kako je teško brinuti se o detetu koje vrišti i da vrisak deteta nije ništa neobično. Dala je do znanja da zna da je to teška situacija za svakoga i videla je moj trud. Baka ili ne, ona me je videla i razmela.
*priča je adaptirana iz knjige eseja "Tick Tock: Essays on Becoming a Parent After 40", objavljen u Njujork Times-u.