Džoana Šroder nikada nije maštala o svom venčanju niti o tome da ima decu. Bila je srećna na svom poslu i nije mislila da joj je potrebno više od života. Ali, onda je upoznala Ivana i nakon samo tri meseca je bila trudna. Deset godina kasnije oni imaju dobar brak i dvoje dece.
Motivisana velikim brojem tekstova o lošim stranama roditeljstva, ona je poželela da piše baš o onim dobrim, koje nije mogla ni da zamisli:
Moja deca me vole kao što me niko nikada nije voleo.
Ja nisam izuzetna mama. Mogu da imam kratak fitilj i da budem samo usmerena na sebe. Nisam ni neki izvrsni kuvar i grozna sam u „uradi sam“ aktivnostima. Ali, uglavnom, dajem sve od sebe.
Ali ono što je činjenica o deci je da ne morate da budete savršeni da bi vas ona volela. Naročito kada su mala, vi ste njihov čitav solarni sistem. Ona će vas ugledati i nasmejati se od srca. Jer vas toliko vole, baš takve kavi ste. Ona vole vaše opušteno dupe, vaše smrdljive noge, vaše bubuljice i masnu kosu.
Ovo nije razlog zašto treba da imate decu jer, verujte mi, neće biti takva baš svakog dana. A vi morate uvek da budete odrasla osoba u tom odnosu – što znači da je vaš posao da budete zahvalni ali ne i zavisni od njihove ljubavi. Ta ljubav je poklon, nije garantovana, te nemojte biti sebični, zapostaviti ih ili uraditi manje od najboljeg što možete u njihovom odgajanju.
Ali ako sebe potpuno uložite, zaprepastiće vas količina dečije ljubavi.
Slika: Nathan Bittinger/flickr.com
Mogu da živim kroz njihovu sreću.
Moja deca nisu vrhunski sportisti u ovoj fazi razvoja, niti to očekujemo od njih. Ali, malo je stvari bilo toliko neverovatno u mom životu kao što je gledanje dece dok postižu svoj prvi koš u košarkaškoj utakmici. Ogroman osmeh ponosa na njihovom licu je izazvao suze u mojim očima. Bio je to osećaj ponosa kakav nikad nisam ni poznavala: iskren, nefiltriran i pun sreće.
Ne mora to biti sport, to može biti bilo šta što decu ispunjava. Onaj prvi put kada dete gleda kako leptir poleće sa lista, ili prvi put kada baci loptu a pas je uhvati. Ako ste sa njima u tim trenucima i zaista prisutni, to je kao da i vi sve to radite prvi put. Srce hoće da vam eksplodira od sreće.
Život je pun magije. Mi to zaboravimo, ali nas deca podsete na nju – čak i kada se radi o nekontrolisanom smehu kada prdnu prvi put. A vi šta da radite nego da smejete zajedno sa detetom.
Slika: marianne_oleary/flickr.com
Mogu da se igram sa igračkama!
Ne sećam se da sam nešto mnogo volela igračke kao dete. Ali sada mi je malo stvari toliko zanimljivo kao da sednem i da se sa igram sa decom i njihovim igračkama.
Volim da sklapam Playmobil igračkice, da tražim gusare i nalazim njihove male mačeve itd. Sviđa mi se da postavljam malu prodavnicu sladoleda i ordinaciju veterinara a onda posmatram kako decu obuzme mašta. Obožavam da slušam sve te različite glasove koje moj sin izmišlja za likove i priče koje smišljaju.
Slika: Sunny Ripert/flickr.com
Mogu da se pravim da mrzim pop muziku a da je potajno volim.
Nedavno sam se priključila kultu. Mislila sam da to nije za mene, ali nisam mogla da se suzdržim.
Kult se zove Tejlor Svift.
Moja deca su me podsetila da je pop muzika ponekad super, a njima ne moram da dokazujem svoju „urbanost“. Mislim, da li ste čuli za onu staru pesmu Džastina Bibera „Baby, baby, baby“? To je strava pesma! Ne morate biti potpuni Biber fan da biste priznali da vam dođe da đuskate uz nju. Deca nam daju priliku da se opustimo i samo uživamo.
Slika: Che Rosales/flickr.com
Kroz njih mogu da vidim čistotu sveta.
Ako ste kao ja, ne možete da iskusite radost ili sreću bez tračka tuge zbog onih ljudi koji pate. Moja deca, takođe, odrastaju sa takvom empatijom, ali u njihovoj je prirodi da prihvate život onakvim kakav jeste i budu zahvalna na njemu.
Jednostavne stvari, kao što je na primer kako su njima filmovi stvarni, je tako posebna. Bioskopi su najglamuroznija i najneverovatnija mesta na svetu. Kutija bombona i mala kesa kokica su u dečijem svetu jednaki večeri u najluksuznijem restoranu, ali bez zaduživanja kreditne kartice i onog čudnog osećaja da ne pripadate tu.
Moja deca mogu i da biraju da li veruju u Boga, veru i humanost. Ona ne znaju za nasilje. Neka deca znaju, naravno, možda i previše njih. Ali u našoj porodici smo imali privilegiju da decu naučimo da, ako Bog postoji, On ili Ona vole svakoga bez obzira na religiju, i da On ili Ona samo žele da ljudi budu dobri jedni prema drugima.
To je svež početak i za nas.
Slika: Donnie Ray Jones/flickr.com
Mogu sama da izlečim svoje rane.
Niko nije odgojen savršen i niko od nas ne odgaja svoju decu na savršen način. Ali jedna od stvari koja je neverovatna u roditeljstvu je prilika da rane iz svog detinjstva zalečite tako što ćete sa svojom decom raditi drugačije. Ovo je vaša porodica i možete da kreirate san koji ste uvek sanjali za sebe.
Osećam strahopoštovanje prema činjenici da većina mojih roditelja-prijatelja bira da bude veoma svesna o tome kako odgaja svoju decu i kako to za rezultat ima prekidanje ciklusa zlostavljanja. Videla sam slobodu koju porodica oseća kada se oslobodi stida, ili kada se tradicija „muškosti“ zameni svesnim i zdravim uzorima.
Svako od nas ko odabere da bude roditelj dobija priliku da to radi onako kako je uvek želeo da su to radili njegovi roditelji. Čak i ako su nađe porodice bile skoro savršene kada smo bili mali, možemo da kreiramo našu i to je veličanstveno.
Slika: Floris Oostervald/flickr.com
Inspirisana sam da budem bolja osoba.
Ove godine pokušavam da iza sebe ostavim osobu koju volim da zovem „mama rasturač“. Ili barem da je odložim i sačuvam za neki apokaliptični scenario.
Ja imam jak glas, čvrste stavove, i ljudi koji me znaju se ne zezaju sa mnom. To sve udvostručite kada su u pitanju moja deca. Ali, morala sam da naučim da se smirim kako su moja deca odrasla. Ne moram da ulazim u nemile situacije tako što ću eksplodirati da zidovi pucaju i naučila sam da snizim svoj jak, besan glas kada su moja deca u pitanju.
Kao što jedna moja draga prijateljica kaže, jedna od najboljih strana roditeljstva je „svaki dan biti pred izazovom da iznivelišeš svoju ličnost.“
Slika: Don DeBold/flickr.com
Trenutak kada sam prvi put shvatila da je to moje dete.
Bez obzira da li dete rodite vi ili vaš parter, ili ako ste dete usvojili, kada vidite to dete i shvatite da je ono vaše, srce vam se slomi i preoblikuje u potpuno nov organ. Ono lupa drugim ritmom, lupa glasnije i dublje i sa više snage nego što ste ikada mislili da može.
Meni se to nije desilo istog trenutka kad sam dobila dete. Drugarica mi je, kad sam bila trudna rekla: „Ako nisi spremna da odmah držiš bebu, to je u redu. I možda nećeš ništa osetiti iste sekunde kao što vidiš u filmovima, i to je isto u redu.“ Drago mi je da mi je to rekla jer ja nisam bila spremna da držim svog prvog sina čim sam ga rodila. Imala sam grozan, bolan porođaj i bila sam iscrpljena. Htela sam da samo malo dišem. Ali, moj suprug je bio tamo odmah pored bebe, držao je i pričao mi šta se dešava.
„On ima liniju između usne i brade, baš kao ja!“, rekao je dodirujući svoju bradu, sa suzama u očima. I onda sam osetila to. Sreća mog partnera zbog rođenja njegovog deteta se raširila prostorijom kao munja. To je bio trenutak kada je moje staro srce počelo da slabi a moje novo srce je počelo da raste. To je bio moj sin – naš sin, bilo je to novo biće. Bilo je to osećanje kao nijedno ranije.
Slika: DieselDemon/flickr.com