Slika: Jenny Lee Silver/flickr.com
Ron Liber, autor knjige “Nerazmaženi”, smatra da ako klinicima dajete novac u zamenu za izvršenje kućnih poslova, jednog dana oni mogu odlučiti da im novac ne treba i prestati u potpunosti da ih rade.
Džejn Nilsen, autorka “Pozitivne discipline A-Š” takođe veruje da džeparac i kućni poslovi moraju biti razdvojeni. Džeparac se može koristiti u obrazovne svrhe, a kućni poslovi prosto moraju da se rade.
Čak i čuvena knjiga dr Spoka iz 1945. godine poučava roditelje da džeparac koriste da bi decu naučili raspolaganju novcem, a ne da bi naterali decu da rade po kući.
Deca treda da učestvuju u održavanju domaćinstva prosto zato što je to potrebno. Novac im možete ponuditi samo ako želite da urade neki dodatni posao, na primer vaš.
Istraživanje je pokazalo i da 34% roditelja svojoj deci ne daje džeparac, ali stručnjaci smatraju da je i to greška. Kao što da biste naučili da vozite bicikl, morate da se popnete na njega, tako se i raspolaganju novcem možete naučiti samo ako ga imate. Čak i ako živite na ivici siromaštva, uvek možete odvojiti neku svoticu za to.
Što se tiče trenutka kada treba da počete da dajete detetu džeparac, stručnjaci kažu – onda kada dete počne da shvata novac i postavlja pitanja o njemu. Mlađoj deci džeparac možete davati nedeljno, a starija bi trebalo da se naviknu da dobijeni iznos razvuku na čitav mesec.
Pitanje svih pitanja je – koliko? Amerikanci obično dele broj godina deteta sa dva i tako računaju nedeljni džeparac. Svakako da je važan kriterijum i finansijsko stanje roditelja. Iznos bi trebalo da bude dovoljan za sitnice, dok bi za krupnije stvari detet trebalo da štedi, i tako se vežba za život.
U uzrastu između 13 i 16 godina, počnite polako da prebacujete na decu sve njihove kupovine, tako što ćete im davati onoliko džeparca koliko trošite na njihove potrebe – odevanje, telefonski račun i druge lične troškove. Svi su složni u jednome – bolje je vežbati sa novcem i praviti greške sa 13 godina nego sa 23.
Izvor: Detinjarije.com