Ne postoji savršen niti uvek dobar otac. Kako će se muškarac (otac) snaći u svojoj roditeljskoj ulozi zavisi od mnogih faktora: od njegovog i ćerkinog temperamenta, u kojim godinama je postao otac, od njegove porodične istorije, od kulturnih i finansijskih prilika u društvu i porodici a naračito od kvaliteta njegovog braka. Baš o ovoj temi je piše i Linda. Ovo je njen tekst prvenac – emotivan i iskren:
Ja sam od onih koji zastupaju teoriju da porodicu čini tek poneki član s kojim ste u krvnom sredstvu, a da su većina vaše porodice prijatelji, ljudi koje sami izaberete. Možda je to posljedica odrastanja u nečemu što je s vana izgledalo kao porodica, a unutra je bilo trula jabuka koju su čak i crvi zaobilazili.
“Sjećaš li se kako sam ti, kad si bila mala, mogao staviti cijelu nogu u usta, kad, dok spavaš, proviri kroz krevetac? A gle te sad! Cura!”
“Ne sjećam se tata, kako bih se sjećala. Ali ti vjerujem.”
Imala sam tu (ne)sreću da smo nas tri odrasle samo s ocem. U čudnim nekim okolnostima. Taman se završio taj nesrećni rat u Bosni koji sam ja provodila s bakom na raspustima. Druga djeca su išla na more, ja kod bake u rat. Onda je počeo taj neki naš, unutrašnji rat. S mojih 10ak godina, kada je mama došla i rekla da je trudna i da ćemo dobiti i treću sestru, to je bila najsrećnija vijest na svijetu. Sjećam se da sam se budila noću, sjedala pored mame i spavala kraj njenog stomaka. Nalazili bi me u najčudnijim pozama s jednom rukom položenom na stomak. Na svijet je došla Marija, a sa svijeta je otišla prividna ljubav moje mame i tate. Iskreno, nisu se oni nikad ni voljeli. Nadali su se da će se zavoljeti.
Utom, da ne bi izgledalo da samo mi u kući ratujemo, počelo je bombardovanje Srbije. Bombe u glavi, bombe na ulici. Previše za mojih 13 godina. Previše za moj napupali pubertet. Odlazak kod bake, selidba, Marijin rođendan, fragmenti iz sjećanja Alise u zemlji čuda kojoj prijeti bankrot čuda.
Završilo se bombardovanje. Završio se brak mojih roditelja. Otpočeo jedan novi život mene i tate. I njih dvije, malene. Još manje od mene malene.
“Znaš ćeri, uvijek sam se bojao šta će biti s tobom. Nismo ti baš divan život priredili. Noću sam te slušao kako plačeš u jastuk, misleći da te tako neću čuti. Ali znaš nas tate, mi sve čujemo. A vidi te, sijaš umjeto sunca.”
“Ma tata, to sam ja zbog dječaka plakala. Ne razumiješ ti te stvari za djevojčice.”
Moj tata je heroj 21. vijeka. Visoki čovjek, najmršaviji na svijetu, s brkovima s kojima sam se igrala, a on se folirao da će me ugristi, a ja se smijala i smijala. Neke igre nikad ne dosade. Poznat je po tome što nas je naučio da kad se okupamo dođemo kod njega da on ocjeni koja miriše više i ljepše. Nije mi čitao knjige. On je meni puštao Azru i EKV. Nije me vodio u luna park. Vodio me je na tamburaše i plaćao violini da mi svira na uho. Nije dolazio na moje školske priredbe i roditeljske sastanke, ali me je obavezno ljubio za laku noć, čak i kad sam ja mislila da to baš i nije u redu jer “ja sam velika cura.”
“Kako si? Jesi li se umorila danas?”
“Dobro sam, tata. Mnogo posla. Stalno neka frka, trka. Kako si ti?”
“Ja sam dobro uvijek, znaš svog tatu. Nazvao sam te da ti kažem da sam ponosan na tebe. Postala si mnogo više od onog što sam ja želio da budeš.”
Nije bio najbolji otac na svijetu. Ali je bio jedini najbolji kojeg imam. Pristao je da bude mama i tata. Kupovao mi uloške. Išao sa mnom kad sam birala haljinu za veliku maturu, pa smo na kraju kupili pantalone i košulju da ostanem tatin sin. Dijelili smo novac za džeparac kad ga nije bilo, njemu nekoliko maraka za pivo i cigare, meni nekoliko maraka za hranu u Banjaluci. I već 26 godina moja planeta se okreće oko njega, mog sunca. Priznajem, čak i dok je mama živjela s nama on je bio moj omiljeni roditelj.
“Kad ćeš doći malo kući?”
“Ne znam, tata. Mislila sam izaći ovaj vikend. Nisam dugo.”
“Dođi pa ćemo izaći zajedno. Znaš da sam zabavniji od tvojih drugara.”
Napisah 647 riječi da bih rekla da je važno da volite tate. I mame, vjerovatno. Zaboravila sam kako se vole mame. Znam, nekad su nemogući. Znate, nekad ste i vi njima bili nemogući. I sad smo.
Odoh sad da ga nazovem i kažem: Tata, volim te.
Učinite to i vi. A ako nije tu, s vama, pomislite to u sebi. Znaće on, gdje god da je.
