Umem da se zauzmem za sebe, ali samo zato što me mama terala da radim ovu jednu stvar

3min
Ah ta reč NE. Mrzela sam da je čujem. Kada sam bila u šestom razredu i htela da ofarbam kosu, pola u ljubičasto pola u plavo, i kasnije kada mi je pubertet ušao u glavu i kada sam htela da idem...

Ali kao i mnogi drugi, i ja sam imala roditelje. Ti roditelji su vrteli svojim glavama levo-desno kada bih pitala da ostanem duže uveče, da idem u kuću kod nekoga koga oni nisu upoznali ili da napravim petu rupu u uvetu (profi savet: pitajte dedu). Ono što je, ipak, bilo jedinstveno za ove moje lude godine je način na koji su se moji roditelji nosili sa mojim prohtevima. Iako je reč „ne“ imala težinu, nije bila crveno slovo. Moja mama bi često videla bes u mojim očima, skupljene bore na čelu i rekla mi „Ubedi me u suprotno.“ 

 

 

Moja mama bi često videla bes u mojim očima, skupljene bore na čelu i rekla mi „Ubedi me u suprotno.“

 

A onda bi bio red na mene. Otišla bih u svoju sobu, uzela parče papira i bacila se na posao. Prvo bih napisala mamin odgovor – zašto je mama rekla ne. A onda bih smislila argumente da to opovrgnem. To bih onda i napisala. Onda bih podvukla liniju, da razdvojim mamina osećanja od mojih. Ispod bih napisala zašto bi ja trebalo da mogu da uradim ono za šta tražim odobrenje. Pored toga bih, zatim, navela šta mislim da će moja mama reći na to i to bih zapisala. To bi me teralo da mislim unapred i da, u svojoj glavi, smislim argumente i to do samog kraja, kada više nema načina da me neko preseče.

Tada bih ponela moju prezentaciju nazad pred roditelje i izložila svoje argumente. Izjavila bih šta ja mislim da je problem i zašto smatram da je to pogrešno. Zatim bih objasnila zašto oni misle da to nije valjan razlog da mi dopuste šta tražim. Onda bih predstavila kompromis i tako zaključila moju prezentaciju. Tako na primer, ako se radi o mojoj želji da idem na žurku kod nekoga koga oni nisu upoznali, možda bi kompromis bio da se javljam svakih sat vremena da sam bezbedno. Ako je ono što tražim bilo prilično razumno i moji argumenti čvrsti, usledio bi dogovor.

Ovakvo ponašanje gde ja mislim unapred o onome što bi druga osoba mogla sledeće da kaže je izoštrilo način na koji se raspravljam sa ljudima. Sada, kada to radim kao odrasla osoba, ne fokusiram se samo na ono što ja želim. Osećam empatiju i razmotrim šta druga osoba želi i kako se oseća. Mogu istovremeno da vidim sukobljene želje, ne samo jednu stranu.

Pa, ko je za svađu?

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *