Zaista, život bi bio vrlo jednostavan da pored detetovih životnih i emocionalnih potreba, ne postoje i druge obaveze i zadaci koje roditelj mora da obavlja svaki dan. Iako je odlazak u prodavnicu pre dolaska novog člana u porodicu bio uživanje, sada može da bude vrlo naporan. To otprilike izgleda tako da vi trčite kroz supermarket da kupite sve šta je potrebno, a da u isto vreme stignete na vreme da pokupite dete iz vrtića ili da ga odvedete lekaru, ili u neku od igraonica na rođendan.
“Nagomilan“ život, odnosno previše prioriteta i obaveza, a premalo vremena, dovodi do umornog roditelja. Umor smanjuje psihološke odbrane osobe protiv stresa. Kada se tom umoru i akumuliranom stresu pridoda i dete koje na jedan buran, i ne tako prijatan način, izražava negodovanje zbog nezadovoljenja svojih potreba, to dodatno može ometati roditelja u racionalnom rasuđivanju šta treba raditi u datom trenutku.
Postoji nešto što je u našim rukama i zavisi samo od nas samih kao odraslih osoba: način kako tumačimo detetovo ponašanje u kritičnom trenutku, kao i koliko smo realni u postavljaju očekivanja i zahteva prema detetu. Ta očekivanja, zahtevi i naša tumačenja zapravo su misli kojima sami sebe uvedemo u jaku ljutnju (ili bes).
Zbog smanjenog kapaciteta da razmišlja racionalno i odbrani se od navale stresa i umora, potpuno je prirodno da taj dečji prostest roditelj doživi kao napad na njega. Da bi se odbranio od tog “napada” neretko roditelj počne da viče na dete i/ili krene da ga udari. U tim momentima roditelji mogu da osećaju bespomoćnost i jaku ljutnju, i to navode kao razlog zašto su vikali i/ili “ćušnuli” dete. Nakon tog događaja, mogu osećati krivicu zato što su, kada su ih prošle ove neracionalne emocije, sagledali situaciju objektivno i shvatili da su bili pregrubi za dete.
Trenutak ove vrste bespomoćnosti, pomešane sa besom, psiholozi nazivaju momentom gubitka kontrole i ukoliko se dešava često, kao posledicu zasigurno može imati narušen odnos deteta i roditelja, koji dovodi do toga da dete vremenom počne da se inati ili/i postaje dodatno agresivno, i čeka pogodan trenutak da, kada roditelj ne gleda, napravi neku “pakost” bez razmišljanja o posledici tog postupka. Drugim rečima, to dete postaje odrasli koji će (kao i roditelj) imati oslabljenu kontrolu negativnih emocija i neće umeti da preuzme ličnu odgovornost za svoje postupke, nego će krivce za svoje neuspehe tražiti u drugima ili u nesrećnom životu.
Nemojte me shvatiti pogrešno, to ne znači da nikada ne smete da se naljutite na dete i da to pokažete. Čak naprotiv, u određenim situacijama treba pokazati ljutnju kako bi dete osetilo prirodne posledice svog ponašanja (kako njegovo neadekvatno ponašanje utiče na druge ljude u okolini), ali nekontrolisano vikanje i udaranje deteta ga neće naučiti da sledeći put zna kako da se ponaša, već ćete mu biti odličan uzor da i on jednog dana može da gubi kontrolu kad god oseti potrebu. Nadam se da to ne želite da vaše dete radi kada poraste i postene “svoj” čovek.
Vrlo često sam čula roditelje koji bespomoćno kažu: “Ali šta da radim u toj situaciji kako bih detetu pokazao kako treba da se ponaša” ili “…kako mora da me sluša!”
Istina, vrlo je teško i skoro nemoguće smanjiti stres. Isto tako, roditelji će skoro uvek biti umorni, tako da možemo reći da u velikom broju situacija i time je teško upravljati. Međutim, ono što je moguće uraditi jeste kontrolisati uticaj tog stresa i umora na naše ponašanje.
Postoji nešto što je u našim rukama i zavisi samo od nas samih kao odraslih osoba: način kako tumačimo detetovo ponašanje u kritičnom trenutku, kao i koliko smo realni u postavljaju očekivanja i zahteva prema detetu. Ta očekivanja, zahtevi i naša tumačenja zapravo su misli kojima sami sebe uvedemo u jaku ljutnju (ili bes).
Te misli mogu biti podeljene u tri kategorije, ali se vrlo često kombinuju u kritičnom trenutku:
- Kada skačemo na zaključak i pretpostavljamo koje su namere deteta:
“Ovo mi namerno radi”
“Hoće da me provocira”
“Hoće da vidi dokle može da ide”
“Hoće da me obruka”
- Kada preuveličavamo:
“Ne mogu ovo više da izdržim”
“Ovo je nepodnošljivo”
“Kako se usuđuje da tako razgovara sa mnom. Mora da me sluša!”
- Kada etiketiramo dete:
“Lenjivac/lenjivica”
“Bezobraznica/bezobrazno derište”
…
Kako kontrolisati ove misli okidače?
- Prva stvar koju roditelj mora da uradi kako bi iskontrolisao intenzitet ljutnje je da postane svestan ovih misli okidača. Najbolje bi bilo da pokušate da se setite neke situacije u kojoj ste “izgubili” kontrolu i da pokušate da osvestite koja misao vam je prošla groz glavu neposredno pre nego da ste počeli da vičete na dete. Na taj način ćete te podsvesne misli dovesti u svest.
- Drugo, promenite svoje misli okidače koji će biti mnogo efikasniji u smanjivanju osećanja ljutnje, besa i bespomoćnosti. Na primer: “Ovo je samo faza”, “Sigurno je gladan/žedan/spava mu se”, “ Ne shvataj to lično”, “Verovatno je nešto neraspoložena i ne zna kako da se nosi sa tim”, “ Mogu da izdržim još jedno njegovo ispoljavanje nezadovoljstva”, “Izdži, neće ti pomoći to što ćeš se razbesneti i vikati, samo će biti još gore.”
- Treće, kontrola negativnih emocija je veština i morate redovno da je vežbate dok vam ne postane navika, a situacije koje su vas do tada dovodile do gubitka kontrole i nekontrolisanog vikanja, gledajte kao na prilike u kojima ćete učiti i vežbati novu veštinu.
Nikolina za sebe kaže da je pre svega mama jedne devojčice, a onda i psiholog po obrazovanju, kao i strastveni kouč i trener za roditelje. Njen pristup edukaciji i savetovanju roditelja se razlikuje od ostalih po tome što polazi od toga da roditelj treba da promeni sebe i svoj način razmišljanja, kako bi bio uspešan u vaspitavanju svojih mališana. Ona pomaže roditeljima da razumeju sebe u svojoj ulozi mame ili tate, i uči ih novim veštinama i znanjima koje im pomažu da efikasnije odgajaju svoju decu. Pored toga, usmerava ih kako da istraju u teškim trenucima (razvod, smrt drugog supružnika i slične krizne situacije za jednu porodicu) i ostanu svoji kako bi bili dovoljno dobri roditelji svojoj deci. Na sajtu www.koucingzaroditelje.rs možete se informisati kako Nikolina radi sa klijentima, poslati joj pitanje u vezi sa vašim nedoumicama u vaspitavanju, kao i da zakažete svoju prvu koučing sesiju. Uvek je možete kontaktirati na telefon: 065 20 300 17. |