U poslednje tri godine, otkad sam i sama postala mama, razgovarala sam sa puno žena i sve su izrazile nezadovoljstvo time što se njihova lična i profesionalna sloboda drastično smanjila otkad su dobile decu dok je sloboda njihovog partnera ostala ista. Što je još važnije, svaka od njih je očekivala da će imati manje vremena za sve drugo dok su njihovi muževi često bili iznenađeni što se isto očekuje i od njih.
Čak i kada oba supružnika rade, od žene se i dalje očekuje da preuzme više obaveza u kući, da brine o deci kada se razbole i organizuje svoje obaveze da bi ostala kući i lečila dete.
Ova neravnoteža između lične i profesionalne slobode – bilo da je to prekovremeni rad, odlazak u teretanu, druženje sa prijateljima kao pre deteta – ista je i kod mama sa punim radnim vremenom. Čak i kada oba supružnika rade, od žene se i dalje očekuje da preuzme više obaveza u kući, da brine o deci kada se razbole i organizuje svoje obaveze da bi ostala kući i lečila dete.
Šta je onda sa ženama koje imaju muža koji pomaže oko svih kućnih poslova i dece?
Uglavnom nam govore da smo „srećnice“ jer nam muž pomaže. Iskreno, ovakvi komentari su ono što nas koleba da pričamo o tome.
Ta etiketa „srećnica“ daje za pravo drugim muškarcima da ne treba da učestvuju u podeli poslova i brizi o deci sa ženama (jer to se od njih ne očekuje, vi ste imale sreće). Ponekad čak i umanjimo mužev doprinos uz komentar „bar nešto uradi“. Muž ne pomaže ženi oko dece – deca su zajednička odgovornost. ZAJEDNIČKA.
Da stvari budu gore, žene koje kao ja ravnomerno sa partnerom dele sve obaveze osećaju da nemaju pravo da se bune za bilo šta jer nam uvek kažu da smo već „srećnice“ i šta bi još htele. Često je naše nezadovoljstvo zanemareno jer naši muževi „rade bolje nego drugi očevi“.
Muž ne pomaže ženi oko dece – deca su zajednička odgovornost. ZAJEDNIČKA.
Nedavno, dok sam razgovarala sa par mama u parku, jedna je rekla da je nervira što se život njenog muža vratio u normalu samo par nedelja nakon bebinog rođenja, dok je njen istovremeno stao zbog novih obaveza. „Vratio se da radi prekovremeno nekoliko dana u nedelji, povremeno išao na poslovna putovanja par dana, u teretanu svaki dan. U međuvremenu, ja nisam mogla da izađem iz kuće osim ako ne pozovem dadilju ili zamolim mamu za pomoć. Sada sam se vratila na posao sa punim radnim vremenom, ali su i dalje dodatne obaveze na mojim plećima.“
Pre nego što sam uspela da izrazim saosećanje s njom druga mama je dodala „ Barem kad ga pitaš da ti pomogne on to uradi. To je retkost – upamti to“.
U svojoj knjizi „Sav taj bes“ Darsi Lokman kaže: „S obzirom da tamo negde uvek postoji bezimeni muškarac koji je lenji i nepažljiviji od vašeg muža, žene koje cene svoj način života i svoj brak nevoljno priznaju da su nezadovoljne nekim njegovim aspektom“.
Istina je da boli kada kažete mami da je „srećnica što ima muža koji pomaže“ kada on samo radi svoj deo posla – ili jednostavno radi više nego drugi očevi. Po tome bi ona trebala biti zahvalna što on pokazuje imalo truda.
Kada kažete mami da je „srećnica“ stiče se utisak da je ta pravedna i normalna raspodela obaveza došla sama po sebi. Naravno, treba imati i malo sreće za sve lepo što se desi u životu, ali ta ravnopravnost u braku i u podeli obaveza se dugo negovala i razvijala uz dosta posla, pokušaja i grešaka.
Ovo je moje lično iskustvo. Treba mnogo truda – uključujući godine razgovora o raznim stvarima kao i bračno savetovalište – da bi se stvorio kakav takav balans između supruga i mene. Pravedna (ne kažem jednaka jer je to nemoguće, a i nije cilj) podela obaveza među bračnim partnerima je moguća, ali zahteva dosta truda.
Pored svega toga, ja često razmišljam o tome koliko sam "sreće" imala da sretnem muškarca koji je spreman da sa mnom deli sve obaveze oko kuće i dece (uključujući ustajanje noću, presvlačenje, kupanje, organizovanje slavlja, izlaženje sa posla zbog dece i sl.), isto kao što se smatram "srećnicom" jer imam drugarice koje ulažu snagu da neguju naša prijateljstva (što znamo da je sve izazovnije kako smo stariji).
Ali znam da je potrebno mnogo više od sreće da bi brak, kuća i porodica funkcionisali. Te stvari nemaju veze sa srećom, već sa posvešćenošću.
Zato prestanite da govorite ženama da su srećnice već postavite više standarde svojim muževima, usmerite ih u dobrom pravcu i poštujte parove koji su razvili jednakost u svojim domovima.
Autor: Anđela Votson Robertson
Izvor: mindbodygreen.com